Fuad Backović Deen za MAGAZIN “AZRA”: Dobro živim u Los Angelesu, zahvalan za sve što imam i nemam

Fuadu Backoviću Deenu, voljeli ga ili ne, ne može se osporiti ono što ističe u svojoj biografiji: da je jedinstven, ekstravagantan i odskače od domaćeg mainstreama. Rođen u Sarajevu, karijeru je počeo sredinom 1990-ih kao 14-godišnjak u boy-grupi “7Up”. Na poziv Narodnog pozorišta u Sarajevu 1998. godine nastupio je u operi Carla Orffa “Carmina Burana”. […]

Fuadu Backoviću Deenu, voljeli ga ili ne, ne može se osporiti ono što ističe u svojoj biografiji: da je jedinstven, ekstravagantan i odskače od domaćeg mainstreama. Rođen u Sarajevu, karijeru je počeo sredinom 1990-ih kao 14-godišnjak u boy-grupi “7Up”. Na poziv Narodnog pozorišta u Sarajevu 1998. godine nastupio je u operi Carla Orffa “Carmina Burana”. Dobitnik je najvećih muzičkih priznanja u našoj regiji. Pjevao je i bivšem predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država Billu Clintonu, te princu Charlesu od Velsa, kada su posjećivali našu zemlju. Jedini je bh. pjevač koji je otpjevao nacionalnu himnu na obilježavanju 20. godišnjice od održavanja Sarajevskih olimpijskih igara. Krajem 2000-ih povlači se s muzičke scene da bi upisao Fakultet modnog biznisa u Milanu. Nakon stjecanja zvanja diplomiranog stratega modnog biznisa, Deen je pripremio svoj četvrti solistički od ukupno šest studijskih albuma. Predstavljao je Bosnu i Hercegovinu na izboru za pjesmu Evrovizije 2004. u Istanbulu, osvojivši visoko deveto mjesto. Na istom muzičkom festivalu našu zemlju je predstavljao drugi put u švedskoj prijestonici Stockholmu, 2016. godine, s pjevačicom Dalal Midhat-Talakić, violončelisticom Anom Rucner, te rap umjetnikom Jalom. No, nisu se plasirali u finale.

Danas mu je 38 i već duže od godinu živi i radi u Americi. I dalje se bavi muzikom, ali više modnim biznisom, a o svemu tome svjedoče njegove brojne fotografije na ličnom Instagram profilu. Fuad Backović Deen nakon dugo vremena pristao je dati intervju za jedan bosanskohercegovački medij i samo za čitatelje „Azre“ odgovoriti na sva pitanja.

AMRA DŽEKO JE POMOGLA DA DOĐEM OVDJE

Otkud odluka da se iz Milana zaputite u Los Angeles?

– SAD su mi oduvijek bile vrlo privlačne i atraktivne, a odluku da pokrenem kompletan proces donio sam 2012. godine tokom posjete mojoj dragoj prijateljici Selmi Berisalić u New Yorku.  Istog ljeta sam posjetio i Floridu te mi se mnogo dopalo sve što sam vidio. Nakon povratka u Milano nazvao sam dugogodišnju prijateljicu Amru Džeko, koja je tada živjela u Los Angelesu, i ona je odigrala veliku i bitnu ulogu u kompletnom procesu dobijanja zelene karte koju sam dobio kao zaslužni umjetnik ili ono što oni ovdje zovu “Alien of extraordinary ability”. S obzirom na moju vrlo plodonosnu karijeru i neke vrlo važne projekte na kojima sam radio, taj proces je bio lagan i relativno brz.

U LA se bavite modnim biznisom za koji ste se školovali u Milanu. Gdje tačno radite i šta? Živi li se bolje od toga nego od muzike?

– Bilo je logično da se ovdje bavim modnim biznisom, jer za to imam diplomu jednog od najbitnijih i najutjecajnijih modnih univerziteta na svijetu, koja na tržištu rada u SAD-u zaista mnogo vrijedi i mnogo se cijeni. Nisam imao apsolutno nikakvih problema naći prvi posao. U početku sam radio za “Saks Fifth Avenue” na Beverly Hillsu kao modni savjetnik u sektoru nosive mode i odatle nosim jedno divno iskustvo. Poslije sam odlučio ići dalje i dobio posao kao modni savjetnik za vjenčanja u jednoj sjajnoj privatnoj kompaniji iz San Franciska s predstavništvom u West Hollywoodu, i to je za mene bio veliki izazov. Raditi s djevojkama pri odabiru njihovih vjenčanica nije nimalo lagan posao, ali daje prostora za upoznavanje sjajnih ljudi i uspostavljenje vrlo vrijednih kontakata. Nakon toga dobio sam poziciju privatnog stiliste za vrlo rastuću kompaniju koja se bavi preprodajom isključivo luksuznih modnih brendova i tu sam blisko sarađivao s nekim od vrlo utjecajnih svjetski poznatih muzičara, glumaca i glumica. Trenutno je, nažalost, sve stalo zbog globalne pandemije, ali očekujem da će se uskoro sve početi vraćati u neki normalan život. Živim dobro i nemam nikakvog razloga da se na bilo šta požalim. Ja sam vrlo zahvalan čovjek za sve što imam i što nemam.

Na jugu ste Kalifornije, u Los Angelesu, drugom američkom gradu po broju stanovnika. Kako ste se snašli u tako velikom gradu? Sudeći prema fotografijama s Instagrama, živite u luksuzu Hollywood Hillsa, okruženi bazenima, palmama… Je li to baš tako i u stvarnosti? Koliko Vam je teško kao strancu navići se?

– Živim u jednom prelijepom gradu s predivnom klimom, vrlo internacionalnim okruženjem, gradu s milion mogućnosti u kojem je jedna od najrespektabilnijih ličnosti naša prelijepa i megauspješna Sarajka Sanela Diana Jenkins. Nisam imao priliku da je sretnem, ali se ponosim činjenicom da je iz Sarajeva i da je uspjela izgraditi tako snažan utjecaj i blistavu karijeru poslovne žene koja važi za vrlo pametnu i sposobnu osobu i koja s ponosom ističe da je iz našeg prelijepog grada i prelijepe BiH.

Moj proces prilagođavanja nije bio baš potpuno lagan, ali zahvaljujući mojim dragim prijateljima i porodicama Arnautović (madre Zemi i čika Nune), Terzić-Jovanović i Zejćirović, koje su ujedno i familija moje drage strine Humice, sve je proteklo mnogo lakše nego što bi bilo da nisam imao njih i zato sam im beskrajno zahvalan.

Okružen sam velikom ljepotom i zahvaljujem se svakog dana za sve što mi je život pružio.

S kim se uopće družite?

– Nemam mnogo kontakta s našim ljudima. Imam vrlo uzak i odabran krug prijatelja koje smatram drugom porodicom. Tu najviše ističem moju dragu Ines Terzić-Jovanović, koja mi je kao sestra te moj glavni mentor za što bolje prilagođavanje ovoj sredini, kao i našu malu grupu koju zovemo „Pioniri“. Trudim se da upoznajem što više ljudi koji nisu s našeg govornog područja i s njima provodim sve svoje slobodno vrijeme. Život u LA mi je donio sjajna nova prijateljstva kojima se istinski ponosim i koja mi mnogo znače. Los Angeles mi je donio i vrlo vrijedna prijateljstva s Inom Soltani, još jednom sjajnom Sarajkom, koja je napravila vrlo respektabilnu karijeru u svijetu mode na globalnom nivou, zatim s jednom vrlo posebnom damom Ellen Siano Hargitay, koja je maćeha vrlo poznate glumice Mariske Hargitay, a u čijoj smo prekrasnoj vili u Hollywood Hillsima Emma Golijanin i ja snimili nove fotografije. LA me je i zbližio s Emmom s kojom uživam raditi na različitim projektima te se istinski radujem svemu što uskoro zajednički pripremamo.

LA je grad velikih zvijezda. Da li s nekom od njih razvijate ili planirate saradnju?

– Kada živite ovdje, sasvim je normalno da svakodnevno srećete poznata lica iz svijeta filma i muzike.  Mene to uopće ne fascinira, da budem iskren, ali sigurno da postoje oni koji konstantno trče za poznatima, kako ovdje, tako i kod nas, naravno. Imao sam priliku upoznati par vrlo poznatih ličnosti na nekim eventima i sve su to vrlo ljubazni i prizemljeni ljudi. Uostalom, u takvom krugu ljudi sam se kretao i mnogo prije mog dolaska u LA pa mi je sve to nekako sastavni dio života. Nisam neko ko se zanima za tuđe živote niti volim da o tome pričam i bilo šta prepričavam. Što se eventualnih saradnji tiče, ne ide to baš lagano, ali u ovom gradu je sve moguće pa i to, naravno.

Kako se tamo uopće cijene umjetnici?

– Los Angeles je grad umjetnika i samim tim je vrlo poseban. Umjetnici ovdje žive punim plućima i potpuno slobodno, baš onako kako žele, a da pritom nisu i ne smiju biti osuđivani zbog načina života koji su sami odabrali. Ovdje je ljudima data potpuna sloboda življenja i opredjeljenja i sve veoma dobro funkcionira. Niko nikome ne smeta. Naravno, nigdje nije idealno pa tako ni ovdje, ali sigurno ima više prednosti nego mana.

 Znaju li Vaši novi američki prijatelji da se bavite muzikom?

– Ništa ne krijem i svi su upoznati s mojom karijerom koju imam na Balkanu. Svima je vrlo zanimljiva moja životna priča i smatraju kako bih trebao nastaviti s muzikom, ali na engleskom jeziku. Trenutno sam u procesu nekih vrlo bitnih razgovora i pregovora s meni dragim ljudima. Još je vrlo rano o tome pričati.

Ima li šta novo u Vašem životu na ljubavnom planu i s kim?

– Nemam trenutno nikakvu potrebu da dijelim svoj intimni život s javnošću niti volim da čitam o tuđoj intimi. Moja privatnost ni po čemu nije intrigantna i posebna da bih na osnovu toga pravio bilo kakve senzacije. Sretan sam i zadovoljan i siguran sam da ima mnogo onih koji se istinski raduju tuđoj sreći i uspjehu… Ja sasvim sigurno da!

Kako je bilo napraviti taj kompromis u bavljenju poslom –  između muzike i mode?

– Nisam osjetio da pravim nikakav kompromis, ni jednog jedinog trenutka. Moda i muzika su danas vrlo usko vezane, a ja sam vrlo strastven o pitanju obiju profesija. Muzika jeste moja najveća ljubav, ali godi s vremena na vrijeme napraviti malu kreativnu pauzu i ograditi se od javnosti. U životu treba znati raditi i neke druge stvari osim stajanja za mikrofonom. Ova situacija je to najbolje pokazala.

Spremate li neko iznenađenje eventualno za dolazak u Sarajevo, ako to uskoro situacija s Corona virusom bude dozvoljavala?

– Dolazim isključivo u privatnu posjetu i nemam namjeru da se medijski eksponiram. Vrijeme želim da provedem sa svojom porodicom i najmilijima. Još tačno ne znam datum svog dolaska.

S Lanceom Bassom iz grupe N-Sync na proslavi njegovog 40. rođendana

RASIZAM VRLO PRISUTAN, PANDEMIJA SVE PROMIJENILA

Nedavno ste svjedočili dramatičnim scenama u Americi tokom nasilnih protesta nakon ubistva crnca Georga Floyda u Minneapolisu? Kako je bilo ponovno se (nakon rata u Sarajevu) navići na policijski sat koji je i u LA trajao nekoliko dana?

– Rasizam je u SAD-u vrlo prisutan i vrlo primjetan. Možda ne toliko u Los Angelesu, ali u unutrašnjosti zemlje je vrlo izražen. To je nešto s čim se ljudi ovdje bore stoljećima i bilo je očekivano da će se takvi nemiri desiti i da će se nastaviti dešavati. Onoliko koliko je prisutan nacionalizam na Balkanu, toliko je prisutan i rasizam u Americi. Sve se desilo u jednom vrlo nezgodnom trenutku globalne pandemije pa je to dodatno zakompliciralo mnoge stvari ovdje, ali ja potpuno razumijem taj bunt i masovne proteste te ih apsolutno opravdavam i podržavam. Bilo je neprijatno svemu svjedočiti, jer me je podsjetilo na početak rata kod nas, ali, na svu sreću, većih nemira nije bilo niti bi to SAD dozvolile. Mislim da je ovo tek početak velikih promjena s kojima će se ljudi ovdje morati konačno suočiti.

Koliko je pandemija COVID-19 poremetila Vaš život tamo?

– Globalna pandemija je promijenila živote svih nas, potpuno. Život na kakav smo navikli zadugo neće biti isti i s tom činjenicom se moramo što prije pomiriti. Ova 2020. godina obilježava kraj jedne i početak druge,  potpuno drugačije ere za čovječanstvo. Ovo je idealno vrijeme da se dobro zamislimo nad našim životima i dobro poradimo na sebi. Čini me jako tužnim kada vidim da mnogi ljudi ovo nisu ozbiljno shvatili.

Pratite li političku situaciju u BiH?

– Vrlo rijetko… Nisam politički opredijeljen i kao takvom mi je vrlo teško da se snađem u tom jednom općem haosu. Politika me nikada nije fascinirala niti direktno privlačila. Trudim se da saslušam onoliko koliko je potrebno da znam šta se tačno dešava, ali i to uzimam s dozom rezerve, jer sam itekako svjestan medijske manipulacije i izvrtanja realne slike i situacije.

Deen u razgovoru s Larryjem Kingom

Nemate ambicije da se nekada i Vi okušate u politici kao i Vaš otac?

– Ne vidim se na tom polju uopće. Moj život su umjetnost i umjetnici. Želim da pričam o novim sjajnim projektima i razmjenjujem dobru energiju i ljubav. Politika je nešto što nas, nažalost, razdvaja, a ja volim zajedništvo i zagovaram jednakost i toleranciju između svih nas. Želim da su ljudi širom svijeta ujedinjeni u ljubavi, a ne razjedinjeni u mržnji.

TORBICOM GA, FUADE, I MOJA JE KRILATICA

Kakva su danas sjećanja na „Seven up“, jeste li u kontaktu s bivšim članovima?

-„Seven up“ će zauvijek imati posebno mjesto u mom srcu. Vežu me samo najljepše uspomene sačinjene od nevjerovatnih uspjeha koje smo zajedno postigli na nivou cijelog Balkana. U odličnim smo odnosima i dan-danas i vrlo često se čujemo. Imamo i svoju grupu na jednoj od mobilnih aplikacija te tako možemo biti u stalnom kontaktu. Ti sjajni ljudi su kao moja braća!

 A s Hanom Hadžiavdagić? Mnoge je prije dvije godine iznenadila objava da je vaše 15-godišnje prijateljstvo prekinuto, a nije tajna ni da ste nekada bili u ljubavnoj vezi. Potom ste se razočarali, jer je o Vama „pričala iza leđa“, a Hana ostala šokirana i očekivala da ćete „raščistiti stvari“. Jeste li ih raščistili i na koji način? 

– S Hanom sam u odličnim odnosima. Konkretno, ta priča je bila u vezi s jednom reklamnom kampanjom na kojoj smo zajedno radili. Naše prijateljstvo je stabilno i sumnjam da se bilo šta može desiti što bi ga ugrozilo. Pratim svaki njen uspjeh i vrlo sam sretan i ponosan zbog uspješnih projekata koji su iza i ispred nje.

Ranije se niste libili komentirati  ni pogrdne komentare na Vaš račun, posebno kada su u pitanju prozivke da ste gej, da ste uspjeli zato što Vam je otac političar, da ste primali budžetski novac… Kako danas na sve to gledate?

– Toliko je to sve daleko, daleko iza mene da je nemoguće vidjeti… Nisam nikada pretjerano obraćao pažnju na to šta o meni pričaju. Dok neki vole da pričaju o drugim ljudima i njihovim životima, ja volim da diskutujem o dobroj knjizi, novim idejama, dobrom filmu, putovanjima i muzici. Od mene možete samo čuti lijepo o svima.

 Znaju li u Americi da ste u svojoj zemlji pjevali najvećim svjetskim zvaničnicima kada su dolazili u posjete BiH, Billu Clintonu, Princu Charlesu. Vašim nastupom je proslavljena i prva inauguracija prošlog predsjednika SAD-a Baracka Obame u Američkoj ambasadi u Sarajevu. Šta Vam na to kažu u SAD-u?

– Znaju, naravno, i fascinirani su time. To je bio jedan od razloga za vrlo lagano dobijanje američke zelene karte kao umjetnik. Jedan sam od rijetkih umjetnika s Balkana, ako ne i jedini, koji je imao priliku pjevati najvećim svjetskim državnim zvaničnicima te raditi na vrlo važnim humanitarnim projektima. Ponosim se Odlikovanjem porodice Kennedy za istaknuti humanitarni rad kao njihov ambasador na Specijalnim olimpijskim igrama održanim u Sarajevu 2004. godine, kao i učešćem na Konferenciji za ljudska prava zajedno s Martinom Lutherom Kingom III. U dosadašnjoj muzičkoj karijeri osvojio sam otprilike 50 muzičkih nagrada širom našeg regiona, šest objavljenih albuma internacionalno, dva Eurosonga su iza mene, od toga jedan sjajan rezultat koji je među četiri najbolja ikada osvojena za BiH, te hiljade održanih nastupa i koncerata širom bivše Yu i Evrope… Kada se osvrnem na sve to, zaista mogu biti ponosan.

Jedini ste bh. pjevač koji je otpjevao nacionalnu himnu na obilježavanju 20. godišnjice Olimpijskih igara u Sarajevu. Mislite li da će naša domovina ikada zvanično dobiti tekst himne?

– To je bila velika čast i privilegija i time se ponosim i danas. Sve je do nas samih i dok to ne budemo shvatili, neće ništa biti bolje niti ćemo imati tekst za himnu. Narod je taj koji ima moć, a ne politika i političari.

Već četiri godine u BiH „živi“ poštapalica: „Torbicom ga, Fuade“. Šta se, zapravo, desilo na Vlašiću kada ste s Dalal Midhat-Talakić, Anom Rucner, Jalom i Almirom Ajanovićem trebali nastupiti na Eurosongu 2016. godine. Ko se s kim tukao i zašto?

– „Torbicom ga, Fuade“ je meni super simpatično te tu krilaticu i sam vrlo često koristim, a što se Vlašića tiče, toga se više i ne sjećam. Taj Eurosong je za nas bio težak projekt, ali sjajan! U Stockholmu nam je bilo fenomenalno i pjesma “Ljubav je” i danas je veliki i vrlo rado slušan hit. Psi laju, a karavani prolaze… To se jednostavno zove život.

Ima li nekih ozbiljnijih životnih planova s ulaskom u 40. godine?

– Planovi uvijek postoje, ali nisam od onih koji sve detaljno planiraju godinama unaprijed. Za mene je moć sadašnjosti veoma bitna, jer to je, realno posmatrajući, jedino što zaista imamo! Sretan sam i ispunjen čovjek. Beskrajno zahvalan. Vrlo sam realan u svojim željama i očekivanjima.

Foto: Payam Arzani

S Ellen Siano Hargitay, vlasnicom vile u kojoj su se Emma i on fotografirali