INTERVJU: Sara Sabri- spisateljica, inspiracija i uzor
Sanela Karišik-Begović, poznatija kao Sara Sabri, Srbijanka po rođenju, bosanska snaha, spisateljica, majka, ponosna vlasnica dvije fakultetske diplome. Autorica je osam knjiga za odrasle i dvije za djecu, a još dvije su u pripremi. Mnoge od njih su doživjele, u vrlo kratkom roku, više izdanja. “Prisiljavajući” čitatelje da se uhvate u koštac s vlastitim problemima, a […]
Sanela Karišik-Begović, poznatija kao Sara Sabri, Srbijanka po rođenju, bosanska snaha, spisateljica, majka, ponosna vlasnica dvije fakultetske diplome. Autorica je osam knjiga za odrasle i dvije za djecu, a još dvije su u pripremi. Mnoge od njih su doživjele, u vrlo kratkom roku, više izdanja. “Prisiljavajući” čitatelje da se uhvate u koštac s vlastitim problemima, a to često znači i samopriznanje da smo za nešto pomalo i sami “krivi”, osvojila je srca čitatelja. Osim što piše, Sara drži predavanja diljem Evrope. A kako izgleda intervju sa Sarom? Kao što smo od nje i očekivali- inspirativno i nadasve poučno.
Znamo da je vaše pravo ime Sanela Karišik- Begović. Kako ste postali Sara Sabri?
Sara je moje ime na ezanu, Sanela je u dokumentima. Sara me oduvijek zove moja porodica i rodbina tako da mi je, kada sam odlučila pisati pod pseudonimom, Sara prvo i pala na pamet. Sabri sam „našila“ uz njega kao sabur, jer je sabur moja životna odrednica, nešto što me prati cijelog života.
Vaše knjige mnogi opisuju kao udarac realnosti. Zašto?
Zato što se bave realnim problemima. Nastale su upravo iz moje lične potrebe da pročitam nešto što će mi pomoći da promijenim pogled na sopstvenu svakodnevicu i ono što ona nosi. Deset godina radim kao urednik i lektor u Izdavačkoj kući El-Kelimeh i preko ruku su mi prošle stotine i stotine knjiga. Ta prezasićenost literaturom koja liči jedna na drugu, koja je i jedina dostupna na našem tržištu, i koja se samo ovlaš dotiče onog što je ljudsko, svakodnevno, realno, natjerala me je da sumiram vlastite i probleme žena iz mog okruženja te da ih kroz vlastiti pogled na religiju i život pretočim u štivo lagahno za čitanje i razumijevanje, pristupačno širim krugovima svojim stilom, a koje će se konačno uhvatiti u koštac s onim što živimo kroz naš lični i porodični život.
Kada taknete istinu i nešto što nekoga boli, još ako ga tom istinom podsjetite da je možda i sam u određenoj mjeri „kriv“ što mu je stanje takvo kakvo jeste, to će osoba svakako doživjeti kao udarac, kako ste rekli. No, ako nekome želite da otvorite oči, istina zaista jeste najbolji put, ma koliko boljela. Mnogo žena mi svakodnevno piše i ja često ni na 10% tih meilova ne stignem odgovoriti, ali se kad kad potrudim da ih barem prelistam i pročitam, jer su mi često dragocjena inspiracija u mom pisanju. U tim meilovima ima znatan broj onih koje kažu: naljutila sam se kada sam čitala tvoje knjige (najčešće „Šapućem ti kao žena ženi“ pa sam je zafrljačila u kraj sobe, isplakala se, par dana je nisam ni pogledala, a onda kada sam se smirila uzela sam je i nastavila do kraja.
Utisci žena o mojim knjigama su mi dragocjeni, i svaka moja knjiga na kraju ima moj email. One me svojim pisanjem usmjeravaju zapravo i u mom pisanju.
Vaše knjige Šapućem ti kao žena ženi i Šapućem ti kao žena mužu izazvale su buru komentara. Zašto?
Mislim da su to jedine knjige na našem jeziku koje s islamskog aspekta a dotičući se konkretnih životnih problema, situacija i sl. zadiru u intimu dva bića koja se zovu muž i žena. Sudeći po tiražima u kojima su prodate shvatila sam kolika je zapravo bila glad za jednom takvom vrstom literature, koliko je problema u nama i oko nas, koliko je neodgovorenih pitanja, koliko je sitnica kojima dan po dan dozvolimo da nam unište brak i koliko je sitnica kojima se i brakovi koji su došli skoro do ivice „pucanja“ zapravo mogu drastično popraviti i pomoći im da „ozdrave“.
Ja sam bila svjesna da će obe ove knjige, naročito prva, naići na buru komentara. One su imale po šest izuzetnih recenzenata koje baš iz tog razloga nisam potpisala ni na jednoj, jer sam željela da teret njihovih reakcija nosim sama. Jako sam zadovoljna onim što su postigle. Saznanje da su to knjige koje su popravile i spasile na desetine brakove je nešto što me čini izuzetno sretnom jer – cilj je postignut, sve ostalo su prolazni vjetrići.
“Znat ćeš da si čovjek i da ti srce nije umrlo kad čuješ da se onom ko te ne voli desilo nešto loše, a u duši ti se skupi i bude žao. Rabbi, čuvaj nam srca. Bez njih smo zvijeri!”
Često pišete o potrazi za srećom, ljubavlju, zadovoljstvom. Je li ih teško pronaći? I kada ih pronađemo- kako ih zadržati?
Stalno sam, putem svoje fb stranice i meila, u komunikaciji sa ženama različitih starosti. Iz njihovih pisanja uočavam potrebu za srećom, shvatam da su u stalnom nekom traganju da ih supružnik ili momak usreći, da im neko kvari sreću sa strane i sl. Trudim se da i sebi i njima objasnim da se sreća zaista ne traži. Sreća nije stvar. Sreća nije nešto što je u tuđim rukama i čega se pošto poto moramo dokopati da bismo je živjeli i osjetili. Ne. Sreća je zaista samo u nama, u našoj sposobnosti, želji, nadi, samopouzdanju, volji, nastojanju da svoj život držimo u svojim rukama, u shvatanju da sami oblikujemo svoju svakodnevicu, svoj život odlukama, željama, ambicijama koje imamo ili ne.
“U stalnom smo traganju za srećom, ljubavlju i zadovoljstvom, ali bez žrtve, bez mog učešća. Okrenuti ka JA, shvatili da drugi treba da služe svrsi – da nas usrećuju, a ne da zajedno gradimo sreću. Očekujemo da sve treba da bude podređeno nama, da nam bude udobno i da se ne mučimo ni čim. Nemoguće je da je život takav, niti je ičiji život takav. Pogrešno smo informisani…”
Koliko smo dominantni u svom životu, toliko smo sretni. Ako nam je dominantniji neko drugi naša sreća dakle zavisi od njega. Postajemo robovi nekome ili nečemu. A stvoreni smo slobodnima. Zato se trudim okrenuti žene samima sebi. Trudim se naučiti ih zahvalnosti kao prvoj stepenici ka sreći i zadovoljstvu. Trudim se objasniti im da njihove odluke oblikuju njihovu stvarnost i da je zapravo sve do njih i njihovog pogleda i na sebe i na svijet oko sebe.
Nerijetko spominjete važnost samopouzdanja u životu jedne žene. Zašto neke žene imanju manjak samopouzdanja i kako ga mogu dobiti?
Bojim se da ne pretjeram, ali ogroman procenat žena ima jako nisko samopouzdanje. Da li je tome uzrok fleka u roditeljskom vaspitanju, taj nedostatak, taj čip koji im nije na vrijeme „instaliran“ kada su bile malehna dječica, a koji je presudan za cijeli njihov život, da li su im životna iskušenja i problemi pokolebali samopouzdanje, sredina i sl. – ne znam.
Svako je slučaj za sebe. No, samopouzdanje je zaista jedan od važnih stubova ličnosti svake osobe do čije jačine često zna ovisiti smjer u kom će mu život ići. Mnogo žena se uda za osobu koja je ne zaslužuje jer nemaju dovoljno samopoudanja, nemaju izgrađeno visoko mišljenje o sebi, ne cijene sebe.
Mnogo ih trpi nasilje u porodici ili na poslu zbog manjka samopouzdanja, samopoštovanja i hrabrosti da se suprotstave i izbore za sebe. Mnogo ih ne napreduje na profesionalnom ili privatnom planu jer smatraju da one to ne mogu, da su to ciljevi za neke „Bogom dane“ osobe, a ne za njih, one su isuviše male, nesposobne i skučene za to. Dakle, manjak samopouzdanja je definitivno veliki problem žene, ali je svakako nešto što se, ako toga postanemo svjesni i ako probudimo u sebi želju za promjenom, svakako može nadograditi i „uvježbati“.
Za to je potrebna želja i odluka kao, uostalom, i za sve drugo u životu. Ja se i na predavanjima i kroz moje pisanje trudim probuditi u ženama tu želju za promjenom ka pozitivnom, želju za jačanjem vlastite ličnosti, za ljubavlju prema samom sebi, želju za vastitim napretkom i borbom ka boljem.
Majka ste četvero djece, peto je na putu. Kako pravilno odgojiti dijete u današnjem vremenu prepunom iskušenja- kako za djecu, tako i za roditelje? Na šta treba naročito obratiti pozornost?
Svako vrijeme ima svoja iskušenja. Ja ovo naše koje živimo niti smatram boljim ni gorim od onih koja su živjeli naši djedovi ili roditelji, jer svako ima svoje prednosti i mahane. Dakle, pred nama je isti zadatak s masom iskušenja na tom putu i niti smo povlašteni niti „natovareniji“ nego su to drugi roditelji bilo gdje i bilo kada.
Ja sam zagovornik jednog „relaksiranog“ roditeljstva, onog u kom imate vremena i za sebe, i za djecu i za porodicu uopće, i za dom. Pod tim podrazumijevam – ne previše igračaka djeci, ne pošto poto nova i skupocjena odjeća, ne apsolutno zadovoljavanje dječijih želja, ne podvrgavanje svih svojih potreba htijenju djece. Moja djeca nose odjeću jedno s drugoga ili odjeću sestrine djece, nasljeđuju igračke i knjige, sama se zabavljaju i igraju, ja se u njihov svijet igre ne miješam i ne kreiram ga, ne trčim kada padnu, njihovo je da ustanu, otresu koljena i nastave dalje, ne jurim kod ljekara ako im se podigne temperatura, ako kašlju i sl. Ma koliko to nekima, pa možda i mojoj vlastitoj mami, izgledalo kao nemarno roditeljstvo, ja sam jako zadovoljna rezultatima.
– Mama, hoću keksa.
– Eno na radnom stolu ima. Uzmi.
– Pa donesi mi, mene boli noga.
– Pa uzmi kad te prođe.
Ustade, uze i sjede. Džansu (3 god.), mamin mali manipulator.
Djeca se sama igraju, ne traže da im ja popunjavam vrijeme, obraduju se igrački koju dobiju od nekoga ili slatkišu, imaju fantastičan imunitet jer ja ne dobijam napad panike kada počnu puzati po restoranu dok ja jedem, kada se igraju blatom u bašči, ili kada cuclu s poda stave u usta. Jako jako rijetko se desi da dobiju virus, i oni to prebole na nogama, usput uz tuširanje ako temperatura naraste, čajeve i supice i sve se na tome završi. Najbitnije mi je razviti im samopouzdanje i samostalnost. Oni se sami oblače, sami jedu, sami se uspavljuju, starija se sama i kupaju, sami pišu domaći.
Ja sam tu za razgovor, za nadziranje njihovih odnosa i prema sebi i jednih prema drugima, za razvijanje emocionalne inteligencije, empatije, za maksimalno prisustvo uz njih. Bojim se da su roditelji sebi danas nametnuli neka pravila koja ih „ravnaju“ s masom, a to je zaboga jako bitno, dakle ne odudarati nego se utopiti i uklopiti, i ta pravila samo opterećuju i njih i njihovu djecu, zamaraju i iscrpljuju, te nikako nisu na korist već na uštrb kvaliteta porodičnog života i odgoja. O tome pišem u svojoj knjizi „Šapućem ti kao majka majci“ koja također ide u serijalu, zbog mnoštva pitanja, problema, dilema, s kojima se roditelji susreću.
Niste od onih koje pod svaku cijenu brane žene. Štaviše, često ih otvoreno kritikujete. Kako su se žene s naših prostora mijenjale zadnjih desetljeća? Koji su im prioriteti bili prije, a koji su sada? Kako današnja žena može djelovati i doprijeniti razvoju društva?
Ja sam avangardan tip. Tako sam odgojena, takve sam i gene naslijedila. Ne volim da se utapam u masu na uštrb vlastitog zadovoljstva. Ne uklapam se u kalupe zato što neko smatra da tako treba, da nije pametno izdvajati se i sl. Čini mi se da su naša društva upravo to postala, globalno. Uklapamo se u kalupe koje nam neko nameće. Moderno je ono što nam neko servira. Napredno je ono što nam je neko skicirao.
Mi se odupiremo misliti i slijediti vlastitu originalnost, jer se bojimo reakcije mase. Jako nam je stalo do tuđeg mišljenja o nama, priznali to ili ne, i spremni smo patiti sebe i maltretirati se samo da bismo bili cool, prihvaćeni, u trendu, u kalupu i sl. Pokušavam da ženama kažem koliko je to pogrešno i koliko je to upravo onaj smjer koji nas vodi suprotno sreći – baš onoj za kojom toliko tragamo.
Nametnut nam je materijalizam, sve svoje i potrebe porodice smo materijalizirali. Da možemo i emociju bismo materijalizirali pa kad nam treba da je „kliknemo“ a kad ne treba da je stavimo „offline“. Zaboravili smo da su najljepše stvari neopipljive i da se ono najvrijednije ne kupuje, nema cijenu. A mi danas sve računamo i kalkulišemo – koliko nam treba za ovo, koliko za ono, koliko će nas koštati to i to i sl.
Materinstvo je neplativo, ne postoji cijena koja ga može dovoljno platiti, ali se neke žene odriču materinstva radi plate, na primjer. To su te neke kockice koje smo pobrkali i životi su nam svakako ispreturani pa smo stalno u nekom traganju i popravljanju. Postoji masa tih nekih trendova koji itekako idu na uštrb žene, njenog bića, njene porodice, njenog napretka – vješto upakovana u „moderno“, „savremeno“, „napredno“ a mi smo skloni da idemo utabanom stazom i da ne palimo vlastite lampice u glavi. Ja se trudim te lampice nekada bar na kratko upaliti onom ko se ne opire, bar toliko da razmisli. Danas nam je materija priroritet – posao, stan, auto, ako ostane vremena udat ćemo se i roditi jedno – dvoje djece.
Želimo vlastitim rukama, vlastitim svakodnevnim od 8 do 16h angažmanom, aman, doprinijeti društvu. Nije li najbolji doprinos društvu, često razmišljam o tome, moje prijateljice doktora nauka, to što se odlučila da radi po par sati sedmično, a da odgaja osmoro djece za koju njene komšinice kažu – Mi gledamo kada će njena djeca izaći u dvorište da se igraju, pa našoj kažemo – Idite, igrajte se s njima!! – ne bi li nešto od njih naučila.
Može li se društvu dati bolji doprinos od vlastitog obrazovanja i ostavljanja iza sebe osam učitelja, ginekologa, profesora, inžinjera, frizera, pekara – a čestitih ljudi?
Različiti su nam prioriteti, a društvo je vjerna slika naših priroriteta.
“Niko se, čineći zlo, neće osjećati dobro niti će, čineći zlo, dočekati dobro.”
Osnovali ste edukativni centar za žene i djecu «Sara Sabri» u Sarajevu. Koji su ciljevi ovog centra?
Ja sam neko ko je zaista „opterećen“ ženom, djecom, porodicom. To je tema mojih razmišljanja, polje mog djelovanja, nešto što me zaokuplja i kada držim predavanje, i kada kuham, i kada putujem ili usisavam. Iz te neke potrebe i preokupiranosti osnovala sam s grupom divnih žena edukativni centar ovdje u Sarajevu po ugledu na sličan centar koji sam vodila u Novom Pazaru za vrijeme mog života tamo.
Cilj mi je educirati, pomagati u svakom smislu i zastupati interese žena, djece, interese porodice uopće. Centar se osim toga bavi i omladinom. Imamo divnu saradnju sa Federalnim ministarstvom kulture koje svojim sredstvima pomaže naše projekte. Najsvježiji je projekat „Omladinski književni kamp“ koji smo zimus imali, međunarodno okupljanje mladih talenata s ciljem da se upoznaju, razmjenjuju ideje i iskustva, druže, daju zajednički doprinos društvu kroz svoje projekte i sl.
Čak smo se, iako nam nije u opisu djelovanja, bavili izvjesno vrijeme i humanitarnim radom te smo organizovali, prvi iz Bosne, četiri velike akcije pomoći sirijskim izbjeglicama u Srbiji i na Kosovu kada su oni prvi talasi pristigli i kada država još nije imala spreman odgovor za njih. U najtežim momentima bili smo s našim narodom uz njih, dopremali hranu, odjeću i higijenska sredstva, čak i novac onima koji su htjeli put nastaviti dalje, ali nisu imali sredstava kao što su žene sa dosta male djece i sl.
Dakle, polje našeg djelovanja je zaista široko, želje su nam velike, ambicije i planovi također, pa se nadamo da ćemo ih jedan po jedan i realizirati u vremenu pred nama.
Vodili ste emisiju Žena i njen svijet. Kakvo je bilo iskustvo raditi na televiziji, imate li namjeru u skorije vrijeme vratiti se tv ekranima?
Dvanaest godina sam provela u medijima – i printanim, i elektronskim i to zaista smatram prelijepim dijelom svog života jer sam imala priliku okušati se, učiti i steći određeno iskustvo i u toj branši. Emisija „Žena i njen svijet“ je bila moj neki prvi kanal kojim sam krenula prema ženama, neposredno prije pisanja knjiga, i vjerovatno da sam i odatle mnogo ideja i inspiracija „povukla“. Imala sam potrebu da našoj i široj javnosti predstavim to predivno biće – ženu, sa svim njenim sposobnostima, u svim njenim ulogama, i tako sam napravila jedan serijal koji se dugo emitovao i u Sandžaku i u BiH.
Jako sam ponosna na taj projekt, jer je pionirski i otvorio je vrata nekim kasnijima. Televizija je svakako izuzetno atraktivan i privlačan medij, posao koji nosi toliko adrenalina i koji pruža nevjerovatne mogućnosti za iskazivanje i realizovanje vlastite kreativnosti. Možda mu se nekada i vratim, ali trenutno uživam u nekim drugim prioritetima i odabirima koje sam sama napravila, a koji me itekako ispunjavaju.
“Sve ima svoj rok trajanja, osim istine. Onaj ko se drži za i najmanju istinu neuporedivo je jači od onog ko se drži i za najveću laž.”
Vaš YouTube kanal je jako popularan. Mnogi vlogovi izazivaju buru komentara. Tačno pogađate probleme s kojima se mnogi susreću i dajete savjete kako ih riješiti. Zašto uopšte dolazi do nekih problema među supružnicima koje oni ne mogu sami riješiti nego moraju tražiti pomoć negdje drugo, pa eto, taj neko često budete i vi?
Volim raditi više stvari odjednom, tako da se desi da u neka doba jedna mora da trpi. Posljednih mjeseci trpi moj YouTube kanal jer sam u završnici pete trudnoće pa sam time okupirana, često putujem i držim predavanja, a radim i na finaliziranju moje nove dvije knjige. Nadam se da ću mu se uskoro vratiti i osvježiti ga novim temama.
Mnogo je razloga zašto dolazi do problema i mimoilaženja u braku. Baš kroz svoje pisanje i snimanje tih videa pokušavam raščlanjavati jedan po jedan i približavati ga onima koji ih gledaju ili čitaju. Mnogih stvari zapravo nismo ni svjesni kako utiču na naš međusobni odnos, radimo ih nenamjerno, kako nam je lakše, i jednostavno ne razmišljamo o tome, a one itekako utiču i mijenjaju odnos između dvoje ljudi. Oni toga na žalost kasno postanu svjesni, kada su posljedice već krupne i teško popravljive. A nimalo nije loše imati nekoga ko će cijelu situaciju sagledati sa strane, nekog ko je potpomognut vlastitim i tuđim iskustvima i koji, ako ništa, bar može dati svoje mišljenje o toj situaciji.
Često mislimo da smo u pravu i da je krivac onaj preko puta nas, a zapravo smo sami napravili mnogo pogrešnih koraka koji su samo pripremili teren onom preko puta nas da napravi završnicu koja nam se ne sviđa. Brak je mnogo više od pukog života dva bića koja su se uzela jer su vjerovali da se vole. Mnogo više. Nakon mjesec, dva, godinu oni to shvate i onda, prignati uza zid neiskustvom, susretanjem s tim problemima po prvi put, posegnu za savjetom nekoga ko je možda preživio nešto slično.
Posljednje četiri godine to često budem ja. Žao mi je što ne odgovorim svima, ali često na identična pisma odgovorim jednim statusom na Facebooku kako bi se okoristili, nadam se, i oni koji su pisali i oni koji nisu ali nose istu bol u grudima i isti problem u glavi. Daj Bože da im pomognem ili barem dam ideju kako da prevaziđu ono što ih muči.
Nedavno ste navršili 33. rođendan. Šta je Sara Sabri naučila za ove 33 godine i koja je njena poruka?
Za ove 33 godine, naročito posljednjih 13, sam naučila mnogo u praktičnom smislu. Do 20-te sam bila samo „štreber“, a od nje pa na ovamo sam imala žestoku praktičnu nastavu koja mi je otvorila neke nove prozorčiće spoznaje u glavi. Naučila sam da se volim, da se poštujem i da odlučujem sama o sebi.
Naučila sam da možemo mijenjati svoje staze, birati hoćemo li ovako ili onako, ali da stvari koje ne biramo i koje nam se jednostavno dese – treba ostaviti Bogu, Onom koji ih je kreirao i spustio na naš put, da ih On i završi, bez našeg opiranja, sekiranja koliko je to moguće, bez suza, bez tapkanja u prošlosti.
Njegove odluke su definitivno po nas najbolje iako nam se nekad čini da ono što nam se desilo nikako ne može biti dobro po nas – naučila sam da za par godina saznamo da je to ustvari bilo vrlo dobro i da nam je taj, po nama nemili događaj, otvorio vrata za mnogo lijepih koji su uslijedili.
Naučila sam da se ne ubjeđujem ni sa kim, ne raspravljam, ne ispravljam krive Drine, ne objašnjavam… Time sam uštedila mnogo zdravlja, nerava, vremena za pametnija posla i za ono što mi duši godi. Naučila sam da ugađam sebi sitnicama, da sebi dajem vremena za sve, jer se tako osjetim zadovoljnom, smirenom i svakako korisnijom i sebi i porodici.
Mnogo se naučilo, još je mnogo više onog što čeka da se nauči, ali uzdajmo se u Boga da nam pomogne da iz svega, svakoga i svačega izvlačimo samo pouke, opomene, lekcije i da i sam život tako shvatamo i prihvatamo.
Svakako vam preporučujemo da posjetite Sarinu Facebook stranicu, kao i YouTube kanal.
V.A.
Moglo bi vas zanimati: INTERVJU: Nura Bazdulj-Hubijar ekskluzivno za narod.ba!
Komentari