INTERVJU: Nura Bazdulj-Hubijar ekskluzivno za narod.ba!

Možete li nam, za početak, reći nešto o Vašem djetinjstvu? Smatram da je djetinjstvo ključno za ono najbitnije – u kakvu ćemo se osobu formirati. Imala sam sve preduslove da stasam u dobrog čovjeka. Ljubav, osjećaj zaštićenosti, sigurnosti, osjećaj da sam nekome bitna. Roditelji su puno vremena posvećivali nama, pričajući nam o svemu. Uvijek spremni […]

Možete li nam, za početak, reći nešto o Vašem djetinjstvu?

Smatram da je djetinjstvo ključno za ono najbitnije – u kakvu ćemo se osobu formirati. Imala sam sve preduslove da stasam u dobrog čovjeka. Ljubav, osjećaj zaštićenosti, sigurnosti, osjećaj da sam nekome bitna. Roditelji su puno vremena posvećivali nama, pričajući nam o svemu. Uvijek spremni da rado odgovore na svako naše pitanje. Moji roditelji su imali četvoro djece. Ja sam treća kćerka, dvije godine iza mene se rodio moj jedini brat. Živjeli smo u Sarajevu. Rahmetli babo bi okupio nas svečetvoro pa nam je govorio kako je učenje, obrazovanje općenito, jako bitno, da naš sve može školovati do doktorata, ali, ovdje ću ga citirati: „Meni nije imperativ da vi završite fakultete i doktorate, imperativ mi je da budete dobri ljudi makar hljeb zarađivali metući žuto lišće po Vilsonovom šetalištu.“ Zapravo je ta jedna rečenica bila presudna u mome životu, moja linija vodilja. I baš na njoj sam temeljila odgoj moje djece.

Napisala sam: „Traume iz djetinjstva su kao ožiljci, trajni, neizbrisivi, ne moraju nužno odrediti pravac našega života ali nas uvijek podsjećaju kroz šta smo prošli, od čega potiču. Kažem – ne moraju nužno odrediti naš život ali ga nerijetko određuju.“

Neka od Vaših djela dio su obavezne lektire. Koja ste djela u školskim klupama rado čitali?

Da. U lektiri su zvanično knjige iz trilogije: „Ruža“, „Čekajući Tahira“ i „Više ne čekam Tahira“ , mada pouzdano znam da se na časovima jezika obrađuju i neke druge. Od nastavnika iz tkz dijaspore znam da se često rade „Priče o slovima“. Usput, neizrecivo me raduje što su moje knjige, bar koliko sam čula od nastavnika i učenika, omiljena lektira.
Ja sam kao osmoškolka posebno voljela Ahmeda Hromadžića i Branka Ćopića, a čitala sam jako puno, mnogo više i šire nego su to tražili školski programi.

Čime Vaša djela posebno odišu, pa da mlađa generacija rado poseže za njima? Koja su Vaša djela naročito pogodna za djecu i omladinu?

Počela sam objavljivati tek kad su moja djeca krenula u školu. Mada sam objavljivala poeziju u listovima i časopisima kao srednjoškolka i student, kad sam rodila djecu sve sam to bacila u zapećak, oni su bili prioritet ( i sad su!) Dakle, na startu pisanja proze, bila sam majka, dobra majka. I ta majka i čovjek u meni, imali su potrebu i neku moralnu obavezu dati doprinos u odgoju djece i mladih. Pisala sam priču koja mora zainteresovati onoga ko čita, a nenametljivo dodavala edukativne i poučne poruke iz svake sfere ljudskog života. Prije svega da čovjeku, ako je zbilja čovjek, mnogo više znače moralne nego materijalne stvari, te da se ništa što ima istinsku vrijednost ne može kupiti. U to ubrajam zdravlje, ljubav, prijateljstvo, povjerenje, dobrota, poštenje, poštovanje, razumijevanje, riječju-sve nematerijane kategorije. Bez te osnovne priče koja „vuče“, ovo nabrajanje bi bilo odveć dosadno i zamorno.

Pisanom se rječju, očito, još uvijek može doći do srca djeca i omladine. Kao majka dvoje djece i nana dvoje unučadi sigurno znate još pokoji „trik“.

Ne bih ja to imenovala trikom. To je prosto ljubav za djecu i mlade, istinska želja da im uljepšam trenutak, poučim ih nečemu, utješim u nekim nelijepim situacijama. Dovoljno se identificirati sa djetetom, mladim čovjekom, biti iskren prema sebi i njemu… Oni to itekako dobro osjete. Odrasli nerijetko podcjenjuju djecu i mlade. Oni su pametniji od nas. Nakoncu, nauka kaže da inteligencija sa godinama opada. Staviti sebe u određenu situaciju i kazati ono što na srcu leži. Evo još jedan citat:
• „Sve će biti dobro. Ti si tako jaka.
• Umorna sam, mama. Umorna od toga da budem “jaka”.
• Ja te takvu volim.
Vjerujem. Jake vole svi zato što ne traže ništa. Ali, to nikako ne znači da im ništa ne treba. Želim da malo budem slaba. Želim malo plakati, mamice.“

Djeca i omladina su danas dosta drugačiji. Šta je uzrok tome?

Drugo vrijeme. Po meni su ključne tri stvari. Roditelji imaju sve manje vremena koje bi posvetili djeci. Nastavnici također. Osim vremena, nastavnici imaju isuviše mala primanja da bi imali puno motivacije. Tehnologija – mobiteli, internet, društvene mreže, lagano ali sigurno otuđuju ne samo djecu nego i odrasle.

„Tata je pričao da je nekad bilo drugačije, ljepše, da su ljudi bili sretniji, mirniji, normalniji. Dobri. Da se dobrota prepoznavala i poštovala. Čudno neko vrijeme došlo. Kome je danas do dobrote – kad je ona gotovo prezrena i sramna – pokazatelj slabosti i mekog srca? Ako si dobar, pošten, odan, hrabar, ako si iskren prijatelj, ako imaš ozbiljnu vezu, mekušac si, peder si, nisi faca. Poštenje, vjernost, bezuslovna prijateljstva, i ljubavi – danas su ismijane kategorije i nimalo nisu popularne. Što si nemilosrdniji, siroviji, suroviji, hladniji, drskiji, što više lažeš, varaš, foliraš, stalno dobijaš poene. Pa ti još zavide, postaješ uzor, mladi žele biti kao ti. Apsolutno poremećen sistem vrijednosti i vrednovanja -što je blesava, tužna i porazna činjenica. A temelji ljudskog postojanja su upravo dobrota, plemenitost, i ljubav.“

Mnogi bi rekli da Vašim romanima nedostaje loših likova. Je li to neka skrivena poruka mlađima, a i nama ostalima?

Ima užasno puno loših likova u stvarnom životu. Nezamislivo puno. Moja je greška što ne pišem o njima. Međutim, svako ko piše, ispisuje sebe samog i jedino tako može pisati najbolje što može i zna. U meni nema ničeg zlog tako da naprosto ne znam portretirati nekoga lošeg. A pokušavala sam. Moja poruka i mladim i starim, bezbroj puta napisana je:
„Volite se, ljudi. Vjerujte u dobro i dobrotu.“

Na djecu najviše utječu roditelji i nastavno osoblje. Međutim, ne smijemo zaboraviti utjecaj televizije i interneta. Srećom, još ima djece na koje utječe i knjiga. Koje poruke nastojite poslati svojim djelima namijenjenima mlađoj publici?

Televizija i internet vrlo često imaju izuzetno negativan, štetan, bez pretjerivanja- poguban uticaj. U prirodi ljudskoj je da lakše prihavti loše. Ja bih, da me se i sekundu pita, zabranila rijalti šoove tipa Parova, farme i slično, dosta serija , muzike, sve što je apsolutno lišeno dobrog ukusa, obraza.

„Treba se čuvati onih kojima je materijalno ispred moralnog, bježati od onih koje se može kupiti…
Ovu sentencu bi trebalo pisati na pločice pa kačiti ispred kuća umjesto “Čuvaj se psa”. Psi su nam prijatelji.”

Kako komentirate sadašnje stanje odgojno-obrazovnog sistema i mlađe generacije roditelja? Koje su najveće razlike u odnosu na prijašnja vremena? Kako se te razlike ogledaju u Vašim djelima?

Lošije nego prije. Kako rekoh, roditelji su u trci, sve manje vremena imaju za djecu, misle da je dovoljno obezbijediti im što im je potrebno. A nije. Temeljni su ljubav i vrijeme provedeno sa njima. Kazala sam i da su nastavnici nedovoljno motivisani. Ogleda se to u mojim djelima. Itekako. Praktično u svim, ali bi bilo predugo za nabrojati. Recimo, u romanu Tamaguči, glavna junakinja, tinejdžerka, godinu dana svaku paricu odvaja i čuva da sebi kupi kompjuter, a kad na samom kraju romana skupi dovoljno, drug iz razreda teško obolijeva i ona, krišom od roditelja, svu svoju ušteđevinu odnosi ocu dječaka za njegovo liječenje. I ja plačem kad to čitam. Mora to doći do srca djeteta! Prosto – mora. Probuditi u njemu ljepotu davanja, pomaganja.

Sami ste rekli da ste roman „Plavi kombi“ pisali zbog psa. Uloga životinja u ranom djetinjstvu izuzetno je važna. Danas smo, nažalost, svjedoci raznih mučenja životinja, i to baš od strane onih koji bi ih trebali najviše voljeti- djece.

Kad bih o tome pisala koliko bih željela, bilo bi predugo. Samo nesretna, traumatizirana i frustrirana djeca mogu činiti takvo što. Zapravo, griješe svi koji kažu da su sva djeca nevina. Ima užasno surove djeca. Naučili od nas. Nažalost. „Plavi kombi“, mislim na osnovnu priču, je bolno istinit. Pas lutalica je žestoko ujeo moju kćerku. Taj lov na psa za kojeg je bilo jedno moguće rješenje, njegovo ubijanje, jedna je od težih trauma u mom životu.

Na koga se omladina treba ugledati?

Na svakog čestitog čovjeka.

„Fascinirao me samo čovjek. Fascinirao me jedan deda, sav raščupan i u poderanoj odjeći, koji je svaki dan sjedio na klupi u parku, a noću na njoj spavao, pa ipak plijenio vedrinom, nekom djetinjom radošću i osmijehom koji je dijelio svakom prolazniku, osobito djeci. Divila sam se jednoj komšinici koja je prala tuđe prozore, cijepala drva, klofala tepihe, da bi prehranila djecu i uz sve to imala volje i snage odvesti ih na ljuljačku i tobogan. Uzor su mi dvoje starijih ljudi koji su prodali kuću pa žive kao podstanari da bi sina mogli poslati na studije medicine. Fascinirao me Deni iz Alenove škole koga su stalno zafrkavali, rugali mu se, govorili da je čudak, a on šutio i učio trudeći, se malenoj sestri nadomjestiti oca koga su izgubili. Takvi mene impresioniraju. A ima ih. Zasigurno ima.“

V.A.

Moglo bi vas zanimati: INTERVJU: Adin Arnaut, najjači Bosanac i Hercegovac