IRDIN BAJROVIĆ Kolaps u sjeni: Penzioni sistem kao ogledalo društvenih lomova

  Naša budućnost nikada nije bila toliko neizvjesna kao što je danas, kada se zidovi onoga što nazivamo socijalnom sigurnošću polako urušavaju pred našim očima. Vijest da je u proteklih sedam mjeseci nedostajalo 300 miliona konvertibilnih maraka iz doprinosa za penzije prošla je tiho, kao eho iz dalekih prostorija moći, kao da se ništa suštinski […]

Naša budućnost nikada nije bila toliko neizvjesna kao što je danas, kada se zidovi onoga što nazivamo socijalnom sigurnošću polako urušavaju pred našim očima. Vijest da je u proteklih sedam mjeseci nedostajalo 300 miliona konvertibilnih maraka iz doprinosa za penzije prošla je tiho, kao eho iz dalekih prostorija moći, kao da se ništa suštinski ne dešava. Ali, ovo je daleko više od obične ekonomske brojke. Ova cifra je nalik na tamni oblak koji se nadvija nad cijelu Federaciju Bosne i Hercegovine, preteća sjenka koja nosi sa sobom upozorenje da dolazi nešto daleko veće od onoga što možemo ignorisati.

Problem penzionog sistema nije nešto novo, ali je postao iznimno akutan zbog neprovođenja ključnih reformi. U srcu tog problema leži neodgovorna politika koja se oslanja na bajke o stabilnosti i prosperitetu, dok realnost ostaje prljava i neuljepšana. Sve je jasnije da država, vezujući penzioni fond za budžet Federacije, vodi ovu zemlju u propast. U tom začaranom krugu, narod se pretvara u statistiku – starije generacije postaju teret koji niko ne želi nositi, a mlade generacije su izgubljene u borbi za preživljavanje.

Posjeta delegacije MMF-a bila je samo još jedan znak da više nema prostora za greške. Međunarodni monetarni fond je jasno dao do znanja: više nema novca za održavanje penzionog sistema ili za podršku javnim firmama koje se već godinama guše u dugovima. Uistinu, cijena neodgovornih politika sada dolazi na naplatu. To je kao dug koji smo uzimali godinama, nesvjesni da će konačni račun biti toliko visok da će našu budućnost baciti u nepovratnu tamu.

Ali, nije samo o penzionerima riječ. Tu su i druge marginalizirane grupe, poput djece koja zaslužuju dječji doplatak, nezaposlenih koji očekuju makar minimalni dodatak, i svih onih koji su izostavljeni iz ovog ekonomski urušavajućeg sistema. Šta ćemo s njima? Ako se čitav budžet preusmjeri samo na penzionere, ko će nositi teret ovog društva koje polako ali sigurno klizi ka ekonomskom slomu?

Pred nama je više od ekonomskog problema – pred nama je moralna dilema. Zanemarivanjem ostalih dijelova populacije, osiguravamo sebi sigurnu propast. Ako ne budemo djelovali brzo i odlučno, neka buduća generacija će platiti cijenu našeg nečinjenja, a ta cijena neće biti samo materijalna. Ona će se reflektirati na moralni, duhovni i socijalni kolaps, ostavljajući nas kao društvo bez ikakve osnove za napredak. Kolaps penzionog sektora neće biti samo ekonomska katastrofa; to će biti simbol našeg kolektivnog neuspjeha.

Danas stojimo pred izborom: hoćemo li nastaviti ignorisati očite znake propasti ili ćemo se suočiti s realnošću i početi graditi budućnost koja se neće raspasti pred nogama onih koji dolaze poslije nas?