IMA BOSNA VELIČINA: Moj fra Markan!

Piše: Mesud Čevra U životu imate raznih iskustava. Ona su ponekad gorka, ali ima i onih koja vam zaslađuju život. Moja iskustva s različitim ljudima mjerio sam poštenjem i drugarstvom. I ne može se reći da toga nije bilo, ali tajne policije bivše komunističke partije nisu mirivale ako ste pokazali, posebno javno, neki svoj osoben […]

Piše: Mesud Čevra

U životu imate raznih iskustava. Ona su ponekad gorka, ali ima i onih koja vam zaslađuju život. Moja iskustva s različitim ljudima mjerio sam poštenjem i drugarstvom. I ne može se reći da toga nije bilo, ali tajne policije bivše komunističke partije nisu mirivale ako ste pokazali, posebno javno, neki svoj osoben stav o politici.

Za mene je iskustvo s fratrima, pa i hodžama, bilo veoma interesantno. Na fakultetu sam se volio družiti s Mujketom Spahićem, Hikmetom Neimarlijom, ali i s fra Markom Oršolićem. Nije bilo popova na fakultetu u moje vrijeme, ali sam zato postao veliki prijatelj s profesorom Jocom Marjanovićem, pokojnim. U tom triju svjetova veoma dobro sam se snalazio – oni meni: “Ima Boga”, ja njima: “Dok vidimo šta nauka kaže.” Dr. Hilmo Neimarlija nije se puno upuštao u te diskusije, što ga je već u startu kvalificiralo da bude visoki dužnosnik Islamske zajednice.

Da će to i postati, vidjelo se po tome što se prof. Atif Purivatra družio s njim. Dakle, Atif je bio taj koji je ispred države Jugoslavije kontrolisao Islamsku zajednicu i na tim osnovama pisao doktorske disertacije o nacionaliziranju muslimana, naravno na lenjinovsko-marksističkoj osnovi. Tako će ta grupa izbaciti i Nijaza Durakovića u politiku, a kojem će prije toga biti zadatak da brani doktorsku disertaciju kojom će pokazati da muslimanima BiH ne treba nacija jer će se oni emancipirati kroz emancipaciju radničke klase. Sve sam to “stavio na glavu” u svom diplomskom radu, koji će mi za sljedećih dvadeset godina odrediti mnogo – od ljudi u blizini, od porodice do prijatelja, koji će me držati “na uzdi” tako što mi nikada neće biti data šansa da bilo šta napišem, izuzev samoupravnih sporazuma.

Dolaskom ove grupe na vlast devedesetih godina bio sam naivan i vjerovao da će se sve moći srušiti i napraviti novo, demokratsko društvo. Gluposti nikad kraja. Ljudi s kojima sam to radio bili su lobotomirani, a i moja uloga u tome svedena je na mogućnost da još jednom potvrdim tezu da je Udba kontrolisala čak i mog konja i magarca. Tako sam vidio da su svi oni koji su navodno bili meni bliski postali, u novim okolnostima, još jači. Nikada neću zaboraviti susret mene i prof. Hilme Neimarlije 1992. godine pred Ekonomskim fakultetom u Sarajevu, nakon razlaza MBO i SDA, gdje mi kaže: “Pa i ti otišao u Bošnjake.” On će jedno vrijeme u SDA stranci biti mnogo jači čak i od Alije.

Morao sam spašavati živu glavu bježeći iz fingiranog sukoba HVO-a i Armije BiH. Dolaskom u Minhen krajem 1993. godine bio sam, kao i mnogi, potpuno oslobođen bilo kakvih materijalnih dobara. Sa kesom u ruci i vodeći za ruku sina Omera, nisam imao nikoga da tražim. Slučajno sam sreo dragog kolegu fra Marka Oršolića. Kao da mi ga dragi Allah poslao. Gladni, izmoreni i u beznađu, srećemo njega. Odlazimo u obližnju slastičarnu da popijemo kafu. Bio sam miran dok je konobar donio kafu, a Marko će: “Šta će mali piti?” Omer, kao iz topa: “Dva kolača.” Valjda ga je glad toliko slomila da je odmah dao do znanja da računa na dva kolača. Konobar dolazi, a Marko kaže: “Za momčinu tri kolača, ta, ta i ta.” Osmijeh se vratio na lice momku, desetogodišnjem djetetu.

Nismo dugo gubili vrijeme. Otišli smo u njegov ured, društvo zajedno, i odmah me pitao imam li novaca. Rekao sam da imam nešto što čuvam, a on me sjeo u auto i odvezao u obližnju crkvu, gdje smo iz kase uzeli 1.000 maraka i podijelili po 500. Kaže: “Evo moj telefon, i sve što treba, tu sam.” Bilo je to za mene ogromno olakšanje. Poslije, kad sam dobio status u Njemačkoj, nismo prestali da se družimo. On je okupljao ljude, uglavnom iz liberalnih krugova Bosne i Hercegovine. Ogromni doprinos dao je na slanju i skupljanju pomoći za BiH, posebno svaki petak, kada smo slali po nekom novinaru novac i druge potrepštine za Akademiju nauka i profesore.

Preko sarajevske grupe koju smo organizirali u Minhenu, približavali smo bh. umjetnike i književnike njemačkoj javnosti. Svake godine smo bili prisutni na skupu u Auschwitzu, gdje smo pred ogromnim brojem ljudi upozoravali i pozivali javnost na koncentracione logore koji su se nalazili u BiH. Posebno smo radili na pomoći mješovitim brakovima i njihovim porodicama, jer smo taj fenomen podigli kroz štampu i na medijima u Njemačkoj na najveći nivo, tražeći pomoć za tu društvenu grupu koja je bila najviše ugrožena u ratu u BiH.

Sve bi to bilo u redu, ali ono što sam doživio s mojim Markom nikada neću zaboraviti. Naime, moja kćerka Nerina bila je u izbjeglištvu u Italiji i nisam imao informaciju gdje se tačno nalazi. Želio sam je žarko dovesti, ali moja viza mi nije omogućavala da odem do Italije. To sam ispričao Marku. Rekao je: “Ok, naći ćemo je.” Za dva dana on je pribavio sve informacije gdje se nalazi i odmah mi rekao: “Večeras krećemo.” “Kako?” pitao sam. “Ne brini.” Oko 6 sati poslijepodne krenuli smo s nekim starim autom, bez vize i bez papira. Dolazimo na granicu sa Švicarskom blizu Lugana i kaže: “Izlazi.” Ja izađem, on otvara zadnji gepek i vadi fratarsku mantiju, daje mi je i kaže: “Oblači.” Obukao sam mantiju, a on kaže: “Pa bolje ti stoji nego meni.” Prešli smo granicu veoma lako, uz samo pozdrav carinicima. Tako i u Italiju. Našli smo tamo kćerku i vratili se uspješno.

Šta da kažem, to je naš Markan. To radi samo Bosna, niko više. Hiljade ljudi je pomogao. Hvala mu, nikada ga ne zaboravljamo. Da nam još dugo poživi, posebno u maju, kad ćemo se skupiti na moj rođendan iz cijelog svijeta, a i Markov rođendan je tu. Sretan Božić svim Katolicima a posebno mom Markanu!