Ugledni “New York Times” o SFF-u: Festival nastao u ratnoj zoni i dalje napreduje

NYT dalje pojašnjava tok događaja nakon raspada bivše Jugoslavije, naglašavajući kako su se etničke napetosti u Bosni i Hercegovini produbile, što je dalje rezultiralo nasilnom nacionalističkom kampanjom koju su vodili bh. Srbi protiv Bošnjaka i Hrvata. Kad je izbio rat u Sarajevu, Mirsad Purivatra, osnivač festivala, živio je u podrumu s ostalim članovima, kako ih je nazvao, “punk” kolektiva — tipovima umjetnika koji su radili u pozorištu, muzici i filmu, od kojih su mnogi bili dio Akademije scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu.

– Nakon nekoliko mjeseci shvatili smo kako fizički preživjeti, ali onda smo se zapitali: “Kako ćemo psihički preživjeti?” – rekao je Purivatra na kafi na trgu u centru Sarajeva. Purivatra i njegovi saradnici počeli su priređivatii performanse u podrumu i pozivati ​​umjetnike da naprave instalacije u podzemnim prolazima kojima su se Sarajlije kretale gradom.

Na kraju je glas o njihovim naporima došao do međunarodnih medija, što je inspiriralo pisce i umjetnike izvan BiH da posjete Sarajevo i podignu svijest o stanju grada kroz djela kulturne solidarnosti. Susan Sontag je, naprimjer, s bh. glumcima i teatrolozima oživjela predstavu “Čekajući Godota” pod svjetlom svijeća.

Logistika stvaranja kina bez struje činila se nemogućom, ali je Purivatra prenio želju Sontag i njenom sinu, Davidu Rajfu (Reiff) — dvoje najvažnijih saveznika opkoljene umjetničke zajednice — koji su zatim o tom pitanju razgovarali s vojnicima iz misije Ujedinjenih nacija, koja je dostavljala humanitarnu pomoć u to ratno doba. Nekoliko sedmica kasnije, “dva tipa su nam pokucala na vrata s generatorom i pedeset litara benzina”, prisjetio se Purivatra.

U početku su organizatori jednom sedmično prikazivali VHS kasete iz arhiva Akademije scenskih umjetnosti. Ali kako je vrijeme prolazilo i njihova međunarodna mreža rasla, program u njihovom otrcanom kinu – ulaznica: jedna cigareta – postajao je sve impresivniji. 

Redatelj Phil Alden Robinson (“Polje snova”) stigao je u sklopu humanitarne misije s kutijom punom filmova Universala; Alfonso Cuarón donio je svoj najnoviji film “Mala princeza” (1995.), a francuski redatelj Leos Carax (“Annette”) došao je s 35-mm otiscima njegovih radova, piše new York Times.

Raspored pregleda povećan je na jednom dnevno; filmovi bi počinjali u 18 sati. tako da učesnici mogu stići kući prije policijskog sata koji je počinjao u 22 sata. Uz pomoć UN-a i Armije BiH, teški filmski koluti prevezeni su u grad podzemnim kanalima koji su korišteni za dovoz osnovnih namirnica.

– Dok su druge nezavisne grupe po Sarajevu također organizirale projekcije i nastupe, Purivatrin kolektiv je namjeravao stvoriti legitiman festival i postati “dio svijeta kakav treba biti, s pravim projektorima i tehničkim profesionalizmom – rekao je Purivatra i dodao: “To je bio naš oblik otpora“.

Kada su bile projekcije prvog festivala, opsada je još bila u jeku, pa su se održavale u velikoj, dobro zaštićenoj, bivšoj, sinagogi danas poznatoj kao Bosanski kulturni centar.

Slamka spasa

Jasmila Žbanić, čiji je dugometražni film “Quo Vadis, Aida?” nominiran za Oscara (2020.) govori o masakru u Srebrenici, gradu istočno od Sarajeva, u to je vrijeme bio student filma na Akademiji scenskih umjetnosti. Škola se suočila sa zatvaranjima i ozbiljnim prekidima, ali je uspjela nastaviti s nastavom. 

– Svugdje su se institucije borile za ponovno otvaranje – rekla je Žbanić u razgovoru.

Studenti filma poput Žbanić pronašli su slamku spasa u gradskom podzemnom kinu.

– Sjećam se da sam prisustvovala jednoj od projekcija u podrumu – čak je i ljeti tamo dolje uvijek bilo jako hladno. Gledali smo ‘Djevojku iz tvornice šibica’ Akija Kaurismakija – rekla je Žbanić. 

VHS kopiju filma poslali su programeri Međunarodnog filmskog festivala u Berlinu. Kad je godinama kasnije Žbanić zamoljena da na istom festivalu predstavi formativni film, njezin je izbor bio očit. 

– Taj film, odluka da ga pošaljem i prikažem, promijenili su mi život – rekla je.

Žbanić je još bila na akademiji kada je Sarajevo Film Festival pokrenuo svoje prvo izdanje i odmah se prijavila za volontiranje.

– Cijela se stvar isprva činila kao jedan veliki porodični projekt – objasnila je Žbanić, dodajući da su u prvim godinama festivala ona i drugi volonteri pomagali stranim novinarima pronaći smještaj kod lokalnih domaćina. 

Kasnije je Žbanić kratko radila kao jedna od programerki festivala prije nego što se posvetila snimanju filmova.

– Festival je bio “simbol onoga kako regija može i treba izgledati – naglasila je Žbanić, jer su tokom manifestacije ljudi “rado surađivali i gradili nešto lijepo”.

– Ali ostatak godine je vrlo drugačije – vrlo uznemirujuće – jer imamo te političare koji su svoje karijere izgradili na podjelama i sukobima – dodaje Žbanić. 

– Iako festival još uvijek nema infrastrukturu i financiranje kao stariji i veći regionalni festivali u Hrvatskoj i Srbiji, on je “rastao i transformirao se mnogo brže, jer njegove organizatore ne zanimaju propaganda ili nacionalističke koncepcije bosanske kulture – dodala je.

Nova energija

Jovan Marjanović, sadašnji direktor Sarajevo Film Festivala, počeo je raditi za organizaciju prije više od 20 godina.

– 30. je godišnjica, pa se očito trebamo osvrnuti unatrag, ali to je uvijek bio dio DNK festivala – rekao je Marjanović, ukazujući na dugotrajnu sekciju pod nazivom “Suočavanje s prošlošću” koja ističe filmove koji se bave pitanjima ne samo povijesti bivše Jugoslavije, ali i nedavnim previranjima u mjestima poput Libanona i okupiranih palestinskih teritorija.

– Kada je festival tek počeo, radilo se o rekonstrukciji – o skretanju pažnje na znamenitosti koje još uvijek služe svrsi i trebaju se ponovno izgraditi – rekao je Marjanović. 

– Ali sada smo završili s obnovom ratom uništenih zgrada. Radi se o novim talentima. Nova energija. Želimo gledati u budućnost – dodao je.