Alija će doći na vlast uz podršku komunističke linije i udbaškog networka kojeg je, poslije pada Hamdije, uspostavio Raif Dizdarević!

Piše: Mesud Čevra I tako Bosnu potrese još jedan cunami. Poravna se bosanska Krajina sa zemljom. Agrokomerc se uništi, a njegovi kreatori završiše na dugogodišnjim robijama. Šta se zaista zbilo te osamdesetih godina prošlog stoljeća? To će nam odrediti daljnji način življenja. Na fakultetu sam često bio s prof. Hamdijom Pozdercem na kafi u podrumu […]

Piše: Mesud Čevra

I tako Bosnu potrese još jedan cunami. Poravna se bosanska Krajina sa zemljom. Agrokomerc se uništi, a njegovi kreatori završiše na dugogodišnjim robijama. Šta se zaista zbilo te osamdesetih godina prošlog stoljeća? To će nam odrediti daljnji način življenja.

Na fakultetu sam često bio s prof. Hamdijom Pozdercem na kafi u podrumu kod Seje. Inače, Sejo je bio žestoki Željovac. Pričali smo još o nekim stvarima, tako da sam, kao mladi intelektualac, dobio određeni vid podrške. Kasnije, poslije mojih vratolomija koje su mi priredili dr. Nijaz Duraković i dr. Atif Purivatra, saznaću da je moj profesor bio glavni akter borbe za emancipaciju BiH i Bošnjaka. Kada je izabran za predsjednika Komisije za ustavne promjene, to je bio dovoljan znak srbijanskim nacistima da se organiziraju protiv Bosne. Jer, Bosna je jedina nepoznanica i ključna za sve naciste koji su bili involvirani u Komunističku partiju.

Tako će 1983. Hamdija biti zatvoren, navodno zbog učešća u izdavanju mjenica bez pokrića. To je Miloševićeva velikosrpska banda orkestrirala. Hamdiju su ubili, a njegove kadrove pozatvarali širom Bosne i Jugoslavije.

U tadašnjim teškim uvjetima, jedan drugi političar, Branko Mikulić, ostao je na nogama, dok su Cvijetin Mijatović i Raif Dizdarević bili suzdržani i pokazivali određeni vid oportunizma. Inače, cunami je zahvatio sve pore društvenog života, pa su zatvarani svi kadrovi koje je Hamdija postavio, čak i učiteljice iz vrtića, samo zato što su voljeli Bosnu.

Na drugoj strani, kod Bošnjaka imamo jednu ljigavu liniju koju je predvodio Dizdarević. Ona je bila mlitava i bez jasnog cilja kada su u pitanju BiH i bošnjački narod. U takvoj atmosferi iz zatvora izlaze mlađahni “muslimani”, godinama pripremani za konačnu izdaju Bosne.

Njihova moć ogledala se u tome što su za veoma kratko vrijeme uspjeli sve opljačkati, pokrenuti ratnu mašineriju i predati u Daytonu pola Bosne srpskim nacistima, iz koje su protjerali sve što nije srpsko i počinili genocid nad Bošnjacima.

Pada Berlinski zid, komunizam polako nestaje, a s njim i iluzije koje je nosio. U Jugoslaviji je bio nešto liberalniji, ali i dalje dovoljno jak da se nije mnogo razlikovao od ruskog. Potaknuti velikim promjenama, jugoslovenski komunisti predaju vlast, ali u zamjenu insistiraju na kontroli svih tajnih službi, ambasada i civilnog društva. Instaliraju svoju djecu u nove stranke i ključne institucije. Tako blokiraju modernizaciju i lustraciju, što donosi hiljadu i jedan problem na putu ka EU.

Zato smo unutar države svjedočili potpunoj diferencijaciji po nacionalnim šavovima. Tako će Alija doći na vlast uz podršku jedine komunističke linije i udbaškog networka kojeg je, poslije pada Hamdije, uspostavio Raif. Hiljade Hamdijinih kadrova završilo je u zatvorima, a ključne uloge u njihovom progonu igrali su Medžida Kreso, Vasvija Vidović i posebno Halil Maksumić. Svi oni će se pobrinuti da unište sudske dokumente koji bi ih mogli kompromitirati.

Za to se pobrinuo Alija, koji je svojim dželatima iz zatvora dao u ruke tajne službe, a sudove onima koji su zatvarali Hamdijine kadrove. I niko ih neće provaliti. Tako će ostati do danas, održavajući tu izdajničku liniju Bosne. Neki se samo penju dalje, poput Maksumića, dok su drugi mirno otišli u svoje vile na moru da tamo uživaju u penziji, poput Kreso i drugih.

MOSTAROM će početi hapšenja i suđenja. Gosti kod Medžide Kreso ubrzo će biti Jole Musa, Mirsad Milavić, Cemalović, Sadi Kazimir Jelčić i mnogi drugi istaknuti mostarski privredni i društveni kadrovi.

S obzirom na to da je Mostar bio strogo komunističko-balijski grad, gdje se “magarac vezao za šadrvan u Karađozbegovoj džamiji”, nije tu bilo spasa. Isto se dešavalo i kod drugih religija. Mostar je u tome prednjačio kao ateistički grad u kojem se moglo živjeti bez Boga. Kako preživjeti bez Boga, vidjećemo ubrzo. Komunisti su napravili zločine neviđenih razmjera kako bi prikrili sve zločine iz Drugog svjetskog rata, posebno pri tzv. oslobađanju gradova.

Tako smo postali zemlja s puno istorije, ali bez dokumenata. Za sada, jedina pokrivena istorija Bosne je ona od 1991. do 1995. godine, koja tretira okolne nacizme kao udružene zločinačke poduhvate i udar na Bosnu. Mostar će još jednom, u relativno kratkom periodu, doživjeti kataklizmu koja će ga do danas odrediti kao grad bez političke kulture i demokratskih kapaciteta.