FB STATUS KOJI JE MNOGE RASPLAKAO: BiH, zemlja koja se oslikava u trošnoj plavo-žutoj zastavici

Ovaj Facebook status mnoge je rasplakao i razljutio u isto vrijeme. Razlog: surova realnost Odžaka, malog gradića na sjeveru Bosne, rodnog grada Muse Ćazima Ćatića i Mehe Puzića. Edisa Kosovac, kao i mnogi drugi Bosanci i Hercegovci, morala je napustiti svoj rodni grad i otići tražiti bolje sutra negdje drugo, negdje daleko. Surovu realnost ovog […]

Ovaj Facebook status mnoge je rasplakao i razljutio u isto vrijeme. Razlog: surova realnost Odžaka, malog gradića na sjeveru Bosne, rodnog grada Muse Ćazima Ćatića i Mehe Puzića.

Edisa Kosovac, kao i mnogi drugi Bosanci i Hercegovci, morala je napustiti svoj rodni grad i otići tražiti bolje sutra negdje drugo, negdje daleko. Surovu realnost ovog malog grada opisala je na Facebooku. Tekst prenosimo u cjelosti.

“Stigavši do graničnog prijelaza Bosanski Brod, vidjeh zapravo ono što sam i ostavila- zemlju koja se oslikava u trošnoj plavo-žutoj zastavici, okačenoj na nekakvoj “drvenoj motki”, spaljenu od sunca, pohabanu od vjetra, i suviše zanemarenu od sviju nas koji se busamo u prsa i zovemo Bosancima… Možda me taj prizor po prvi put u životu ganuo, ma iz kojih razloga.

Prošavši na kraj puta do Odžaka, osim mrklog mraka i tišine, ne vidjeh i ne čuh ništa… Ni rasvjete nema. Gasi se, kažu, u 23 h, kad dođe dijaspora gori duže.

I tako idućih dana, šetajući gradom i vidjevši popločanu čaršiju, osjetih samo gnjev strašan i pusti mi se jedan dug uzdah. U toj čaršiji, i bez pločnika, nekada sam s prijateljima “vjesila” i nadala se sretnijim danima i boljima… Nekad su “metalci” bili kult Odžaka, ali i taj kult je izumro. To samo neki od nas, koji su pamtili metalce, mogu o njima pričati, mitski, generacijama koje su došle i dolaze poslije.

Odlazak vani nam danas uglavnom svima predstavlja te sretnije i bolje dane, jer mojih prijatelja više nema u Odžaku, više “ne vjesimo” po čaršiji, a ni po Odžaku, jer nam se godišnji odmori ne poklapaju.

Po toj čaršiji sad “vjese” umirovljenici, i još nešto malo domicilnog stanovništva koje uči njemački jezik ili čeka termin u ambasadi… Pustoš je velika.

Šta smo to uradili??? Gledam izjave svojih sugrađana po dnevniku, pa i YouTube-u i bijesnim, tugujem i srdim se. Jedni plaču, drugi tuguju, treći se brinu za doglednu budućnost ovog grada i svijeta, a četvrti, koji bi se trebali ponajviše brinuti, potvrđuju da ih ni sada, kao ni preostale 22 godine od rata to apsolutno ne zanima i da i dalje bestidno javno pokušavaju vršiti hipnozu gomile, pa ispade da nam je nešto u zraku!

U zraku je posljednje 22 godine! Pitam se, nije li više nekih mediokriteta stid i sram? Nije li dosta?! Sramota me bila gledati snimak i muka, jer znam i ja, a i ostali ko je ko i kakve laži i gadosti trebaju da zamijene nečije suze na autobuskim stanicama, aerodromima ili Skype razgovore, koji se vode iz zemalja cijelog svijeta!

Nečije kidanje srca i duša kad hiljadama kilometara daleko čeka novosti o rođenju ili smrti, bez zadnjih oproštaja i upražnjenih trenutaka sreće! Svaki dolazak i odlazak stvaraju novi bol i strah, da se sljedeći put nećemo vidjeti i da je možda ovaj put zapravo bio oproštaj.

Oni koji, kao ja, ostavljaju majku i oca, braću, sestre, nene, djedove, znaju od čega se zapravo sve opraštaju i vjerujem da im se povraća od dotičnih izjava koje kruže na YouTubeu.

Povraća mi se da se posljednjih 20 godina nalaze oportuniste na funkcijama, da se politikom bave lopovi, kvazi lopovi i oni koji su suzdržani. Mladi Odžaka su VAM svima pružili šansu! Prodali ste nas kao Juda Isusa! Od prvog do posljednjeg, i ti koji sjediš u ministarstvu, i ti iz doma zdravlja i ti iz porezne, i ti iz suda, i ti iz pekare, trgovine i škole!!!

Niko nije vjerovao da će tamo sin onog jadnika otići, ili kćerka one rastavljene ili peti-deseti. Niko nije vjerovao da ćete jednom ostati bez svojih marioneta. Asku je pojeo vuk, a Vašu budućnost ne znam i ne BiH da predviđam i prognoziram.

Prozivam Vas sve, koji od jednog napaćenog grada napraviste selo, napraviste varoš, stvoriste haos, beznađe, ratište i potop suza…”